Istraživanje pokazalo da kirurškim spajanjem – proces koji se naziva parabioza – starih i mladih miševa dolazi do pomlađivanja u starijih miševa. Rezultati pokazuju da mozak, jetra, i mišićna masa starijih miševa prolaze dramatične promjene te se pomlađuju.
U novom istraživanju pod vodstvom James White i Vadim Gladyshev, se pak dokazalo da istim postupkom dolazi do dramatičnog produljenja životnog vijeka starijih miševa, čak i nakon odstranjivanja mlađe jedinke.
Produljenje života u miševa
Nakon tri mjeseca života kao spojene jedinke, miševi su odvojeni te su znanstvenici proučavali rezultate na starijim miševima. Utvrđeno je da efekti postoje i nakon odvajanja, te da su stariji miševi živjeli mnogo duže nego im dozvoljava njihov prirodni vijek. Nova studija dodaje kredibilitet nizu starijih koje ukazuju na restorativnu snagu postupka parabioze.
Tim predvođen James White sa Sveučilišta Duke i Vadim Gladyshev sa Sveučilišta Harvard je kirurški spojio stare miševe (otprilike 20 mjeseci starosti) s mladim miševima (otprilike 3 mjeseca starosti). Kao kontrolu su uparili dva stara miša. Nakon tri mjeseca su miševi razdvojeni te su znanstvenici promatrali efekte na obje kohorte.
Stari miševi spojeni s mladim miševima su živjeli do šest tjedana duže što je oko 5% duže od očekivanog životnog vijeka, navodi se u studiji. Istodobno, kontrolna skupina nije pokazala slične rezultate, te su miševi zadržali očekivani životni vijek. Iako se ne čini mnogo, 5 postotno produženje bi, u ljudskim godinama, značilo oko 5-6 godina duži životni vijek.
No, kako se dalje navodi, ovakav postupak ne donosi ni približno iste rezultate koji se dobiju kontrolom unosa kalorija, gdje su miševi preživjeli gotovo 27% duže od očekivanog.
Znanstvenici su koristili epigenetske markere kako bi analizirali utjecaj postupaka na DNK i otkrili markere koji „pomlađuju“ miševe. Nada je da se slične postupke može primijeniti na ljude kako bi se otkrili specifični elementi DNK koji utječu na starenje. Naime, u miševa koji su spojeni s mlađim jedinkama su uočene promjene u pojedinim genima povezanim s metabolizmom, isto kao i smanjeno lučenje gena koji uzrokuju upale. Slični rezultati su postignuti u studiji s kalorijskom restrikcijom.
Spekulira se da je uzrok promjena utjecaj krvi mladih miševa koja sadrži stanice, proteine i komponente koje djeluju pomlađujuće na stare miševe. Moguće je i da krv starih miševa prolazeći kroz sustav mlađih miševa ostvaruje bolju filtraciju te time iz krvi uklanja štetne spojeve.
Replikacija na ljudima
No, kada su sličan postupak pokušali na ljudima, rezultati su izostali. Studija u SAD-u je osobama starijim od 35 davala transfuziju krvi mlađih donora te uspoređivala biomarkere starenja prije i poslije infuzije, no rezultati nisu objavljeni, vrlo vjerojatno jer nije bilo efekta. Još jedna studija je proučavala efekt transfuzije plazme u pacijenata s Alzheimerovom bolesti i pronašla vrlo male efekte.
Ovi rezultati mogu biti povezani s činjenicom da je u pitanju transfuzija plazme a ne krvi, ili pak manjom količinom transfuzije. Miševi iz Whiteove studije su tri mjeseca bili izloženi utjecaju organizma mlađih miševa. Pitanje je, pak, da li je uopće moguće simulirati parabiozu u ljudi, jer teško je zamisliti da bi itko dobrovoljno bio spojen s nekim na bilo koji period (dobro, ako volite horor ili distopijske filmove i nije teško zamisliti) kako bi se u potpunosti iskoristio efekt iz studije.
S druge strane, postavlja se i etičko pitanje. Naime, iako produženje života svakako predstavlja vrijedan cilj, krv i plazma su nužno potrebni za spašavanje života tijekom operacija ili uslijed nesreća. Ako bi se krv koristila za produljenje života vrlo bogatih (pretpostavljamo da mi obični smrtnici ne bi mogli platiti takve tretmane) za pretpostaviti je da bi se količina krvi dostupne za spašavanje života smanjila uslijed velike potražnje i platežne moći korisnika.
Ono što se svakako može naslutiti iz ove studije jest da smo na pragu pronalaska točnih genetskih elemenata koji utječu na starost, tako da će, prije ili kasnije, doći do razvoja novih genskih terapija koje bi mogle značajno produljiti životni vijek, bez potrebe za korištenje krvi mlađih jedinki – bilo u ljudi ili životinja.
