Možete li nanjušiti mrave? Ne, nije nikakva šala. Naime, ispostavilo se da dio populacije ima upravo tu neobičnu sposobnost. Miris uginulih i zgnječenih mrava ove osobe često uspoređuju sa smradom truleži i opisuju ga kao kiselog, neugodnog. Jedne podsjeća na čokoladu, druge na ocat, a treće na – ribu. Ono što im je svima zajedničko je šok kad shvate da ne dijele svi njihovu nesvakidašnju moć njuha. Naravno, jednaka je nevjerica i s druge strane – ekipu koja ne osjeća miris mrava teško je uvjeriti da je takvo što uopće moguće.
Što znanost kaže?
Smrad potječe od feromona i formične, odnosno mravlje kiseline. Navedene su tvari prirodno prisutne u organizmu ovih sitnih životinja te ju ispuštaju u situacijama ugroze kako bi se obranili. Feromone je najlakše shvatiti kao sredstvo komunikacije u mravinjaku. Zahvaljujući njima, mravi mogu na vrijeme upozoriti ostale jedinke u slučaju neposredne opasnosti. Nadalje, zahvaljujući karakterističnom mirisu feromona, mravi razlikuju pripadnike svoje kolonije od uljeza te kraljicu od ostalih mrava – radnika. Što se mravlje kiseline tiče, riječ je o tvari vrlo bazične kemijske formule – HCOOH, a nalazi se i u, primjerice, ananasu, jabukama i patlidžanu. Miris joj je vrlo specifičan i oštar. Mravi ga ispuštaju u količinama koje su gotovo nemjerljive.
No, zašto neki ljudi ipak osjećaju ove mirise u blizini ovih insekata, a drugi ne? Odgovor se skriva u našoj DNK i olfaktornim receptorima. Ovaj nekonvencionalni “talent”, naime, nije rezultat nikakvog patološkog poremećaja njuha, već genetike. Pojednostavljeno, geni imaju velik utjecaj na našu percepciju okolinskih podražaja, što uključuje i one njušne. Ljudi koji osjećaju miris mrava, svoju sposobnost duguju genu zbog kojeg su njihovi receptori za mirise osjetljiviji na kemikalije koje mravi izlučuju.
Miris mrava otvara dublja pitanja
Ovaj bizaran dar prirode otvara i neka dublja pitanja. Može li se čovjek – i u kojoj mjeri – osloniti na svoja osjetila prilikom spoznavanja svijeta? Osjetila, kako vidimo iz ovog primjera, ne funkcioniraju na isti način kod svih ljudi. Osobe koje mogu osjetiti miris mrava, imaju jedan dodatan sloj informacija koji ih povezuje s okolinom na način na koji većina nas nije svjesna. A to je samo jedan primjer! Recimo, Cleveland Clinic navodi da je genetska komponenta zaslužna i za način na koji percipiramo okus i miris korijandra. Oko 10 % ljudi koji nisu ljubitelji ovog začina, nosioci su genetske varijante zbog koje im isti ostavlja okus sapuna u ustima.
Navedeni neobični slučajevi služe kao podsjetnik da su ljudski um i percepcija iznimno kompleksni i varijabilni. Saznanja o ovakvim posebnim osjetilnim sposobnostima svakako otvaraju vrata novim istraživanjima u području genetike, percepcije i neurologije. Kako se tehnologija i znanost nastavljaju razvijati, možda ćemo saznati više o ovakvim zanimljivim fenomenima te steći zanimljive uvide u raznolikost i evoluciju ljudskih osjetila. Do tada, svatko od nas može cijeniti svoje jedinstvene osjetilne doživljaje i načine na koje oni oblikuju naš svijet.
Nego, možete li i vi osjetiti miris mrava?
