Projekt Double Asteroid Redirect Test (DART) je planiran kao početak razvoja obrambenog mehanizma koji bi u nekom budućem scenariju skrenuo nadolazeći asteroid s putanje sudara s našim planetom. Kako saznajemo iz izvješća o rezultatima misije, NASA smatra da je test bio uspješan jer je putanja asteroida promijenjena u dovoljnoj mjeri da se izbjegne katastrofa. No, testiranje planetarne obrane od udara nije bio jedini zadatak DART misije. Naime, jedan od ciljeva je bila detaljna analiza strukture asteroida kako bi se utvrdilo da li je u budućnosti moguće eksploatirati resurse, poglavito rijetke minerale.
U studiji koja je objavljena jučer, tim znanstvenika je analizirao slike nakon udara DART svemirske letjelice snimljene korištenjem Hubble svemirskog teleskopa. Primijećen je velik broj fragmenata koji su se odvojili od glavne mase asteroida – procjenjuje se nekoliko desetaka – te čine 0.1 posto ukupne mase asteroida.
Razbijanje stijena – u svemiru – a nije Hollywood
Slike s letjelice DART upućuju da je asteroid sastavljen od mnogobrojnih komada stijena i prašine koju na okupu drži slaba gravitacija. Dakle, teoretski, kad tu amorfnu masu udari objekt koji putuje velikom brzinom, trebao bi u potpunosti razbiti formaciju. No, dokazi s misije DART ukazuju da je gravitacijsko polje asteroida dovoljno jako da zadrži većinu materijala na okupu, dok se manji dio odvaja i polako bježi iz gravitacijskog polja.
Nakon što se prašina uzrokovana udarom raščistila, Hubble teleskop je uhvatio čiste slike komada koji su se odvojili od glavne formacije. Ako znamo da tako maleni komadi stijene gotovo uopće ne reflektiraju svjetlost, slike predstavljaju značajan uspjeh.
Slike s Hubble teleskopa su morale imati dugu ekspoziciju da bi prikupile dovoljno svjetla, a snimanje se odvijalo kroz različite točke u orbiti asteroida oko zemlje. Nakon prikupljanja svih podataka, znanstvenici su sklopili sve fotografije te su identificirali otprilike 40 zasebnih objekata koji su se kretali usporedo s asteroidnim sustavom (binarni asteroidi Didymos i Dimorphos) ali nisu više bili njegov dio.
Iako nije moguće potpuno točno procijeniti, znanstvenici smatraju da su primijećeni objekti imali promjer između 4 i 7 metara, temeljeno na prosječnoj reflektivnosti asteroida i usporedbi s količinom svjetla koji se reflektirao od odvojenih objekata. Istraživači su koristili procjenu gustoće temeljenu na netaknutim asteroidima kako bi odredili masu stijena.
Analiza brzine
Na temelju udaljenosti od mjesta udara, moguće je procijeniti njihove brzine. Čak i najbrže stijene kreću se brzinom manjom od 1 m/s (metara u sekundi), što znači da pređu jedan kilometar za četiri sata. Postoji velika varijacija u brzini, tako da su znanstvenici podijelili objekte u dvije grupe, oni s dovoljnom brzinom da pobjegnu iz gravitacijskog polja asteroida, i oni koji ne mogu pobjeći.
Iako se u javnosti stvorila pogrešna slika, DART nije uzrokovao raspad asteroida. Naime, da je asteroid bio sačinjen od potpuno homogene mase, vjerojatno ne bi bilo mnogo odvojenih komada već isključivo prašine i leda. No, kako je asteroid sastavljen od krhotina koje dijele gravitacijsko polje, udar DART letjelice je samo oslobodio neke komade te su se izdvojili iz hrpe krhotina.
Istraživanje ovog asteroida se nastavlja. HERA, sonda Europske Svemirske Agencije stiže do asteroida za otprilike tri godine te će prikupljati podatke o učinku DART-a i sastavu asteroida. Dakle, obucite papuče, sjednite, i strpite se – nove vijesti o ovom projektu bi mogli dugo čekati.
