Studija objavljena u časopisu Nature istražuje stariju povijest Južnoameričkog kontinenta. Arheolozi su, uz pomoć kostura pronađenog u Sao Paolu otkrili nove dokaze o ostavštini domorodačkog stanovništva.
Rezultati analize pokazuju da je kostur, poznat kao Luzio, pripadao jednoj od domorodačkih skupina naroda – kao na primjer Tupi koji su naselili Ameriku prije više od 16000 godina prelaskom Beringovog tjesnaca – ali se ne može sa sigurnošću utvrditi kojoj.
Tko su bili graditelji sambakija?
Brazil je poznat kao nalazište sambakija (sambaqui), nasipa izgrađenih od školjaka koji su služili nizu različitih svrha tijekom povijesti. Ova studija je povezala sambakije s kosturom Luzio, što bi moglo značiti i konačno otkrivanje identiteta domorodačkih skupina koje su gradile sambakije. Kako navodi Andre Menezes Strauss, glavni arheolog istraživanja, graditelji sambakija su bili vrlo značajna populacija na teritoriju današnjeg Brazila, te se smatra kako su bili najmnogoljudnija zajednica Južne Amerike do dolaska Europljana.
Iako su potpuno nestali prije nekih 2000 godina, sa sigurnošću se može utvrditi da su opstojali na prostoru Brazila barem 10 000 godina u prošlosti (odnosno 8 000 pr.n.e). Naime, arheološka istraživanja diljem Brazilske obale su iznjedrila ukupno 34 genoma s osam nalazišta, koji se pripisuju graditeljima sambakija.
Ranije teorije su pretpostavljale da je Luzio bio pripadnik zajednice koja nema nikakve veze s modernim genetskim markerima u domorodačkom stanovništvu. No, kako tvrdi Strauss, iako su graditelji sambakija nestali, njihov genetski otisak opstaje do danas, a može se pronaći čak i u Sjevernoj Americi među pripadnicima naroda Cherokee i Quechua. Ovo bi značilo da postoji evolucijska spona između prvotnih naseljenika dvaju Amerika i domorodačkih populacija koje su zatekli Europljani.
Treba napomenuti da je process migracije od sjevera prema jugu tekao u dva smjera, jedan duž istočne obale današnjeg Brazila, te drugi u unutrašnjosti i dublje na jug prema današnjoj Argentini i dalje. Ovo je pridonijelo diferenciranom razvoju zajednica koje su se razdvojile relativno rano te otpočele svoj put kao zasebna plemena i narodi.
Neolitik drugog tipa
Dok je prahistorija Europskog kontinenta obilježena čestim izmjenama populacija koje su jednostavno preslojavale jedna drugu, u Južnoj Americi se, uglavnom, ne nalazi isti model. Migracije populacija tijekom holocena, te njihov kasniji razvoj nije bio uvjetovan novim migracijama, ili sukobima s postojećim stanovništvom već se radi o prirodnoj evoluciji kulturne produkcije, tvrdi Strauss.
Genetski uzorci prikupljeni s nalazišta Galheta IV u Santa Catarini, otkrivaju da je ista populacija prošla tranziciju od upotrebe školjki do upotrebe keramike za obradu hrane. Vrlo je vjerojatno da su obalne zajednice prihvatile lončarstvo i usvojile tehnike koje su koristile zajednice iz unutrašnjosti putem trgovine ili drugim tipovima kulturnih doticaja. Ova teorija ima značajnu potporu u studiji iz 2014. godine u kojoj je analiza ostataka pokazala da su graditelji sambakija koristili keramiku za obradu ribe, dok bi se očekivalo da će, u skladu s lokalnom tradicijom, koristiti posude izrađene od školjaka.
Može se utvrditi da je proces kulturnog i demografskog razvoja u Južnoj, a dijelom i Sjevernoj Americi tekao drukčije nego li je to bio slučaj u Europi. Graditelji sambakija su migrirali tijekom holocena te se zadržali na istom prostoru gotovo deset milenija bez prekida, da bi potom nestali, ostavljajući za sobom bogato kulturno i genetsko naslijeđe.
