Promatranje i analiza jakih potresa je omogućilo znanstvenicima da dođu do spoznaje da zemljina jezgra nije homogena. Do sada se mislilo da je Zemljina jezgra jednostavna uniformna masa, no najnovija otkrića su pokazala da je jezgra naše planete po svom sastavu i strukturi nejednolična i mnogo kompleksnija nego li se prvotno smatralo. Ovo otkriće objavljeno je u časopisu Nature, te potvrđuje nagađanja o kompleksnoj strukturi jezgre našeg planeta.
Geolozi su, zahvaljujući seizmičkim podacima, stekli vrijedan uvid u prirodu najdubljih dijelova naše planete. Zemljina jezgra koja je veličinom oko 2 422km u promjeru zauzima manje od 1% volumena našeg planeta. No, usprkos tome ima važnu ulogu u stvaranju planetarnog magnetskog polja.
Nastanak, rast i evolucija jezgre su i dalje velika nepoznanica koju pokušava rasvijetliti tim istraživača sa sveučilišta u Utahu kroz proučavanje seizmičkih valova nastalih prirodnim potresima.
Još 1936. godine proučavanje seizmičkih valova pokazuje prve dokaze da je Zemljina jezgra čvrsta. Otkriće danskog seizmologa Inge Lehmanna, je potpuno pobilo do tada dominantno uvjerenje da je zemljina jezgra tekuća zbog svoje visoke temperature od 5537.778 °C što je usporedivo s temperaturom površine Sunca.
Geolog i geofizičar Gunanning Pang, analizirao je seizmičke valove sakupljene tijekom skoro 2500 potresa magnitude veće od 5.7. Prateći rezultate potresa koji su bili u interakciji s jezgrom Zemlje, bilo je moguće napraviti mapu njene unutarnje strukture. Ova studija je dokazala da jezgra nije jednolična masa već slojevita heterogena struktura.
Pang opisuje ovo otkriće kao iznenađujuću spoznaju da jezgra nije jednolična masa, već je strukturirano kao slojevita tapiserija. Koristeći posebne seizmičke nizove, uključujući Međunarodni nadzorni sustav (IMS), znanstvenici su prikupili vrijedne podatke. Instrumenti su postavljeni u bušotine dubine do 10 metara u granitnim formacijama, što je omogućilo preciznije prikupljanje signala seizmičkih valova. Analiza podataka više od 2.455 potresa jačih od magnitude 5,7, je dovelo do otkrića raspršujućeg učinka koje je potom povezan s valovima koji prodiru u unutarnje jezgro Zemlje.
Najznačajnije otkriće jest da heterogenost unutarnje jezgre eksponencijalno raste kako se približava središtu, gdje je najizraženija. Istraživači pretpostavljaju da je unutarnja jezgra tijekom inicijalnog razvoja planeta rasla vrlo brzo do momenta kada je dostigla ravnotežu, nakon čega je rast usporio. No, zanimljivo je da nije sav materijal u jezgri postao čvrst, već je dio ostao zarobljen u tekućem stanju između naslaga krute tvari.
Nova saznanja će poboljšati razumijevanje složene prirode Zemlje, a osobito jezgre koja je do sada bila vrlo slabo istražena i predstavlja jednu od najvećih neriješenih zagonetki našeg planeta. Poznavanje strukture i sastava jezgre je ključno za pravilnu interpretaciju geoloških procesa i fenomena koji oblikuju naš planet. Ovakva istraživanja ne samo da nam pomažu rasvijetliti tajne Zemljine jezgre, već nam također pružaju alate za daljnje istraživanje i otkrivanje novih saznanja o našem planetu i njegovom evolucijskom putu.
