Duboko ispod mora nalazimo jednostavna stvorenja koja su preživjela sve perturbacije i katastrofe našeg planeta te ostala nepromijenjena kroz gotovo 500 milijuna godina evolucijskih procesa. To su tunikati ili plaštaši (lat. Tunicata, Urochordates).
Tunikati su beskralježnjaci koji se hrane filtriranjem, a najčešće ih se može pronaći pričvršćene za morsko dno, iako postoje i vrste koje plivaju. Tunikati započinju svoj put kao ličinke koje neodoljivo podsjećaju na ribice da bi se pri kraju ciklusa rasta pretvorili u cjevasti oblik s dva otvora, jedan za unos a drugi za ispuštanje tvari. Pomični tunikati obično rastu u nešto što izgleda poput veće verzije ličinke.
Iako na prvi pogled ne izgleda tako, nedavna studija fosila starog gotovo 500 milijuna godina otkriva da bi upravo tunikati mogli biti najbliži srodnici kralježnjacima, no postoji niz pitanja na koje studija nije mogla odgovoriti. Naime, još uvijek se ne zna točan razvojni put plaštaša, niti iz koje vrste su evoluirali.
Tunikati – Evolucijska enigma
Fosil koji se naziva Megasiphon thylakos je otkrio biolog Karma Nanglua s Harvarda. Iako se zna da su tunikati prisutni u morima i oceanima još od ranog Kambrija, postoji vrlo malo fosila i dokaza o njihovoj evoluciji i porijeklu. Zato je pronalazak M. Thylakos fosila iznimno značajan, jer pruža obilje podataka o ovoj raširenoj ali gotovo potpuno nepoznatoj vrsti. Još zanimljivije, fosil pruža dokaze o direktnoj povezanosti tunikata s vrstama kralježnjaka uključujući i Homo Sapiens.
Kako navodi Nanglu, fosil dokazuje da se proces razdvajanja tunikata na dvije skupine – plivajući i stacionarni – odvio barem 50 milijuna godina ranije nego li se to ranije smatralo. Nadalje, u studiji objavljenoj u časopisu Nature se navodi kako su svi osnovni mehanizmi tunikata postojali prije gotovo 500 milijuna godina te se od tada nisu značajno mijenjali.
Ono što još treba utvrditi je da li su tunikati nastali kao izvorno nepokretni organizmi pa evoluirali u pokretne ili obratno. Za ovo će biti potrebno pronaći još nekoliko primjeraka iz Kambrija, jer se tada događala transformacija.
Za sada postoje dvije hipoteze o evoluciji tunikata. Prva sugerira da je njihov zajednički oblik bio pokretan, poput apendikularija, i da su se nepokretne vrste razvile iz pokretnih predaka. Druga hipoteza tvrdi da genetika modernih tunikata ne dozvoljava pretpostavke o razvoju te nije moguće utvrditi da li je prvotni oblik bio pokretan ili nepokretan.
Novi dokazi iz fosila tunikata M. Thylakos
Zbog svojih vidljivih karakteristika, posebno strukture cijevi i sifona koji su slični modernim apendikularijima, fosil M. Thylakos mogao bi ukazivati na to da su drevni tunikati započeli kao nepokretna bića.
Nanglu i njegov tim su snimili slike fosila i usporedili ih s primjercima tunikata Ciona intestinalis. Ispostavilo se da su trake iznimno slične mišićima koje C. intestinalis koristi za otvaranje i zatvaranje sifona pri hranjenju.
Mjesto na kojem se baza tijela M. thylakosa pričvrstila za stijenu ili morsko dno nije vidljivo zbog propadanja. Unatoč tome, izrazita sličnost s postojećim tunikatima poput C. intestinalis uvjerila je Nanglua da su rani tunikati vjerojatno bili nepokretni.
Homo Sapiens i Tunikati – Neočekivani srodnici
Kako su tunikati moguće povezani s ljudima? Poput ljudi, tunikati pripadaju tipu svitkovci (lat. Chordata). Svitkovci imaju nekoliko zajedničkih karakteristika od kojih je najznačajnija fleksibilna i čvrsta struktura, ili notokord, koja se proteže cijelom duljinom životinje. Postoje samo dvije skupine kordata koje nisu kralježnjaci – tunikati i cefalokordati. Cefalokordati su dugo vremena smatrani najbližim živim srodnicima kralježnjaka jer su se činili složenijima i morfološki sličnijima. To je bila pretpostavka sve dok studija iz 2006. godine nije otkrila da su tunikati genetski bliži kralježnjacima od cefalokordata.
Iako tunikati još uvijek skrivaju mnoge tajne, ako se u budućnosti pronađe još fosila mogli bi sa sigurnošću saznati odakle su došli i kako su povezani s ljudima.
